Kako jesti manje?

Jedna od prepreka u mršavljenju je prevelik unos hrane. Često pojedemo više nego je potrebno. To je navika koju je iznimno teško kontrolirati. Ako imate impuls da pojedete još, teško ćete ga zadržati. Zašto je to tako?

Naše tijelo je iznimno sofisticirani mehanizam koji nam tijekom dana šalje mnoštvo različitih signala. Jedan od tih signala je i potreba za hranom. Taj signal će trajati dok organizam ne dobije podatak da je želudac pun. Svi ste čuli kako impuls o sitosti kasni, te dolazi u mozak kad smo već pojeli previše.

Pokušati kontrolirati impuls samo pomoću discipline, motivacije i snage volje može imati kratkotrajni učinak. Ali, prvi put kad budete pod stresom, vratit ćete se starim navikama.






Moja priča

Kako sam otkrio način da jedem manje, te da pritom uživam?
Jedne večeri bio sam u društvu troje ljudi. Od nas četvero, jedna osoba je bila fit (nisam ja), a mi ostali smo imali višak kilograma. Započeli smo priču o tome, te pokušali naći uzrok. "Fit" osoba nam je objasnila da ona, kad jede, jede jako sporo, žvače i do 100 puta, te čak zna raditi i pauze usred jela. I ostatak njezine "mršave" obitelji jede isto tako. To mi je bilo vrlo interesantno, imalo je smisla, te sam odlučio i sam to isprobati.

Prije toga jeo sam prosječnom brzinom, prožvačem par puta i progutam. Često sam se prejedao, nekad bih trpao i kad ne stane, samo zato što je bilo fino.


Odlučio sam žvakati svaki zalogaj barem 30 puta. S obzirom da sam prvih dana bio izrazito motiviran, znao sam žvakati i preko 100 puta. Bilo mi je zabavno. Hrana je imala bolji okus (jer je duže bila u ustima?). Mogao sam pojesti samo 50% onoga što bih inače pojeo. Više nije bilo potrebe da jedem samo zato što je fino.
Hrana je izgubila "ovisnost", mogao sam uživati bez prejedanja. Pojeo bih manje, a ne bih se uopće osjećao zakinutim.


Nakon nekoliko tjedana, zbog stresa koji mi se događao tih dana, počeo sam opet jesti brže i više. Primjetio sam da mi se užasno žuri. Želio sam što prije pojesti, a nisam znao zašto. Nisam imao "živaca" dugo jesti.
Na sreću, našao sam lijek i za to. Svaki put kad bih primjetio da jedem brže, brojao bih žvakanje zalogaja do 30. Moram reći da bi mi prirodno nakon 30 žvakanja došlo da nastavim dalje žvakati, jer nisam htio progutati veće komade (kojih i dalje ima nakon 30 žvakanja). Smirio bih se i počeo više uživati u hrani, a osjećaj užurbanosti bi nestao. Sada pojedem oko 20-50% manje hrane, što smatram optimumom za zdrav život.


Nadam se da će vam ovo pomoći, kako u gubitku težine, tako i u opuštanju koje vam ovakav, svjesni pristup hrani može donijeti.


Aston.